KatoLink.net

KatoLink.net

početna    linkovi    knjige    blog    angelus    eng


p. Slavko Pavin o karizmatskom pokretu
preneseno s izvor.hr

„Karizmatski pokret i slični njemu, posebno u Katoličkoj Crkvi, još je „neistraženo područje“. U tim pokretima ima puno nove prodorne dinamike, života, ali i puno traženja, čak lutanja. Ovisi. Ima divnih pojedinaca. Ali ima i onih koji jako kompromitiraju karizmatski pokret gledan u cjelini.
I ja sam kroz šest godina vodio molitvenu zajednicu u Osijeku. Dobro je funkcionirala. I u njoj je bilo karizmatskih darova. Ali i stvari koje je trebalo energično korigirati. Bilo mi je drago čuti osječkog dekana poslije, nakon što sam otišao iz Osijeka i nakon domovinskog rata, koji mi je priznao da su se članovi molitvene zajednice, vrlo dobro pokazali za vrijeme rata, da su bili stvarno kao vjernici kršćani velikodušni, požrtvovni, hrabri i tako dalje. Iako se ta zajednica nije nazivala karizmatskom, nego jednostavno molitvenom zajednicom.
Što se tiče Karizmatske Obnove u cjelini moramo imati na pameti da je Karizmatsko Obnova dala zamah i prvoj Crkvi. Ali kao što znamo, ona je isto tako i nestala. Još nije dovoljno istraženo zašto. Možda je problem u odnosu pojedinaca prema karizmama s kojima ti pojedinci ne znaju postupati. Jedna me je skupina karizmatika nedavno zamolila da im imam duhovne vježbe. Pitao sam zašto žele duhovne vježbe? Odgovorili su mi da 'nekako osjećaju da duhovno stagniraju'. Mislim da je ta njihova konstatacija iskrena, a njihova želja da obave duhovne vježbe pokazuje da stvarno žele duhovno napredovati. Općenito govoreći kod karizmatskih skupina ima puno dobrih osobina i za Crkvu poželjnih. Ljudi jedni uz druge i uz pomoć drugih pronalaze put Bogu. Ali kod jednog dijela karizmatika postoji opasnost da se previše stavi naglasak na vanjštinu, na organizaciju, na druženje, na vanjsku manifestaciju molitve… I onda teško možeš razabrati što je nadahnuće od Boga a što su čisto ljudske potrebe i doživljaji. Puno je tu sugeriranja izvana, nametanje drugima svojih osobnih stavova i osjećaja, a onda premalo osobnoga doživljavanja. Kad sam se prvi put susreo s Karizmatskom Obnovom, i kad sam vidio kako se neki prepuštaju, nekim kako oni kažu 'pokretima Duha Svetoga', a nisu zapravo znali što to stvarno jest, kad sam vidio da neki pripisuju djelovanju Duha nešto što sigurno nije dobro ja sam se odlučio držati istine koju Crkva zastupa i uči: 'nostrum obseqium Deo debet ese rationabile', što znači: naša služba Bogu mora biti racionalna, razumska. Ja se, dakle, ne mogu odreći razuma, da bih se predao nekim nepoznatim silama. Ja mogu biti ponesen od duha, ali ja moram znati koji me duh nosi.
Mi znamo kako je Sv. Ivan od križa, kako je bio tu radikalno tvrd, rekli bismo. I on koji je veliki crkveni naučitelj, on je bio vrlo skeptičan. I on je pazio da ga ne bi ponijelo nešto što izgleda da je od Boga, a nije od Boga. Sv. Ignacije silno naglašava razlikovanje duhova. Da dobro znaš, prepoznaš, da li to, taj moj poticaj je od Boga ili nije? Recimo jedna mlada žena, nakon jedne molitve koju smo imali u jednoj obitelji, nas 10ak je bilo, meni kaže, 'pater, meni je Duh Božji rekao da napravim to i to'. Ja onako kao odgovaram, 'čuj kako ti znaš da je Duh Božji?' Jer ti si meni prije mjesec dana rekla da je Duh Božji tebi rekao, pa što si napravila? Napravila je nešto nezgodno, nešto nije bilo dobro, ne? 'Sad ti odmah podmećeš, Duh Božji…' Odakle ja znam da je Duh Božji? Jel' ti imaš kriterij? Da li imaš razlučivanje duhova? Ja znam da kad sam imao tu molitvenu zajednicu, onda su mi poslije rekli, odnosno priznali da ja imam dar razlučivanja duhova. Ljutili su se što ja nisam, niti sam želio imati dar jezika. A ja sam rek'o razlog zašto nisam, onako dosta sam bio prizemljen, prizeman, pa sam rek'o: 'gledajte, vi koji imate dar jezika vi sebe stalno smatrate kao da ste malo više od onih drugih'. Kao da postoje dvije grupe u zajednici. Dakle, recimo da to jest dar Božji, ali vi ga zlorabite. Onda i to više nije u službi zajedništva, nego u službi neke vaše osobne afirmacije. E što se tiče toga, teško je tu sad reći, jel? Ja sam rek'o isto, spomen'o sam malo prije razgovor sa biskupom Srakićem, kad je on zabranio te seminare. Pa ja sam mu predložio, 'ajde reko Marijane, uzmi ti jednu grupu, recimo njih desetak, karizmatskih,i onih koji su drukčiji, koji su možda protiv. Pa neka se sastanu, neka provjere, neka prodiskutiraju, pa nek se onda javno izrekne što je dobro, što nije dobro, jer rek'o ispadne ovako – neki biskupi su jako za, drugi su jako protiv, i sad ljudi se ne snalaze, šta je sad to? Gdje smo, ne?
Jedan tamo biskup ima Misu svečano, na tim seminarima, ne. Drugi zabranjuje, ne? I to je taj dakle zapravo problem, mi još nismo načisto. Nije se mislim dovoljno potrudilo, da zaista se tu mi nađemo, i da vidimo što tu je dobro, što tu nije dobro. Kako ja imam te duhovne vježbe, u njima je izrazito naglašeno razlučivanje duhova, onda normalno da ja u susretu s takvim osobama, gledam da li je to dobro ili nije. Recimo te osobe kod mene imaju vježbe, koje su bile u karizmatskom pokretu. Imamo ja bih rekao dvije skupine; jedna, hhhm, rek'o bi negativna skupina. To su ljudi koji su uvjereni da su oni sve postigli, i da oni samo mogu neku eventualnu glazuru dobit' u duhovnim vježbama, ako im to treba.. Ali, oni nemaju šta, oni gledaju bijelo, oni ne rade na sebi ništa. Ja bih rek'o, to je katastrofa! Za takve ljude, prije svega.. Drugi su puno pozitivniji, oni shvaćaju da u došli do neke kulminacije, ili da tako kažem stagnacije, ne znaju kud sad dalje.. Vide da su sve iscrpli, sve te mogućnosti, ali osjećaju da im nešto fali.. I onda traže pomoć, ne? A onda zapravo, kad uđu u duhovne vježbe, onda otkrivaju beskrajna prostranstva naše duše, koje nisu ni taknuli, koje nisu uopće prepoznali. Naglašavam – kršćanstvo je osobni odnos čovjeka s Bogom. Ako nemamo osobnoga odnosa s Bogom, neće ni jedna zajednica funkcionirati dobro, ni Crkva. Jer Bog je stvorio čovjeka kao osobu koja ima razum i slobodnu volju i mora sobom odlučivati, mora svoj odgovor Bogu dati osobno. I to nikad ne smijemo zaboraviti. I svi ti pokreti koji recimo, to zanemaruju, nužno će doć' u krizu. Nužno. Jer prelaze ono, kao što današnje društvo užasnu pogrešku pravi – gazi, odnosno pregazi obitelj, odnosno brak. Jasno da se pili grana društva na kojoj sjedimo, ne? Tako i ovo, ako se zanemari osobni odnos s Bogom, ne može ni jedan pokret, ni jedna duhovnost izržati, ne? Pa za vrijeme Ignacija poznati su bili oni 'aljubradosi' – prosvijetljeni, ne.., koji su rekli da ih Duh Božji vodi, i da je sve divno krasno, ne.., i oonda otišli su dalje od Crkve, jer im je Crkva bila prestroga, i onda su nestali. Jednostavno su se rasplinuli. U tom smislu, u tom karizmatskom pokretu, mislim da je potrebno jako naglasiti pravilo razlučivanja duhova. Znati razlučiti što je od Boga, a što izgleda da je od Boga, a nije od Boga. Problem razlučivanja duhova, do njega se može doći do početka, tako bih rekao, čovjek mora sebi priznati da u njem postoji jedna, kako bih rekao, jedna prirodna sila koja se opire Bogu, koja ne želi Boga. Jer kao što je Ignacije rekao da 'između Boga i našega ja postoji bespoštedana borba'. I Bog traži da mi svoj ja njemu svjesno poklonimo. To ne znači da mi gubimo sebe, u onom negativnom smislu, nego da se mi stvarno svjesno odlučimo za Boga, da shvatimo da samo moja praktična ljubav prema Bogu, koja se prepušta Bogu u konkretnim prilikama, isključivo sebe zanemari – mislim svoj egoizam, jel'. E kad dođemo do toga, onda sad ja mogu prepoznati gdje je sad moj ja živ a gdje nije. E sada kada mi tu radimo tako da se ponesemo od nekih osjećaja, od nekih poticaja, moram se pitati, da li sada ti poticaji – Ignacije tu ima jedno jako dobro – da li oni sada završavaju u mene, i mene još više učvršćuju u mom egoizmu ili mene više otvaraju Bogu i ljudima? Ja onda po tome mogu procijeniti da li je, i pojedinac, i pokret, da li je dobar? Da li on mene zaista otvara drugome? To nisu priče, dakle ja moram shvatiti da moram sve što sam od Boga primio, moram Bogu dat! I to nema.., ja ništa za sebe ne smijem tražiti! I sad je opasnost ako recimo mi u nekom pokretu uspijemo, pa nam ljudi plješću, pa postajemo popularni.. Strašno velika opasnost! Kud to ide?! Jer, ja sam tada uvjeren, ja sam pravi.
Kao što sam čuo netko se tužio negdje vani u inozemstvu, 'da je Katolička Crkva previše zatvorena, i da su protestanti puno otvoreniji za karizmatski pokret', i samo što nije reko', idemo tamo! To je recimo opasnost, ne? I u tom smislu bi trebalo dobro paziti ako hoćemo da te karizmatske zajednice i Obnova u cjelini, da uistinu bude zdrava, mora uistinu ići u dubinu, i provjeravati. Zaista. Recimo, ti osjećaji, te misli, te želje, ti planovi, ta praksa, je li to stvarno u Duhu Božjem, ili to pogoduje našem ili osobnom, ili zajedničkom egu, nekim zajedničkim interesima rekao bih. I zato mislim da je Crkva u tom smislu još nedorečena, odnosno nije ništa tu rekla, i stojimo, mi smo zapravo opet tu u jednom vakumu i to se ništa ne riješava. A mislim da bi trebalo nekako raščišćavati stvari da vidimo kud treba krenuti.
Općenito, ovo što sam rekao – najopasnije je kada ljudi ne osjećaju potrebu za promjenom. Kad misle da su oni to sve sredili. To je mislim najopasnije. I tu čak više, on (pojedinac) je bespomoćan! Oni su uvjereni da je sve OK, dobro. I oni se ponašaju kao ono, 'ja sam kršten u Duhu', ili kako se sve to već zove, i ja sam riješen, ja sam spašen, ne?! Nee, da se razumijemo, mi moramo znati da smo stalno na putu, da nismo došli do cilja, da se svojski moramo truditi da idemo naprijed stalno, a ja mogu recimo ići naprijed, da ja mogu popraviti, ja moram najprije vidjeti da nešto nije u redu. Ako ja ne vidim da nešto nije u redu, onda neću ni popravljati. Ja to uvijek naglašavam, banalni primjer – u ovoj sobi ja ću popravljati ako vidim da nešto nije u redu, ali ako mislim da je sve u redu, ja ću pustit' na miru, ne? Tako da neće biti nikakvih promjena, poboljšanja. U tom smislu, to mislim da je najkritičniji problem.
Kada čovjek, zapravo si umisli da je doš'o do cilja, a nije ni vidio cilja zapravo, ne? Možda evo, sad mi dođe na pamet, kad sam bio mlad još, možda još student. Iš'o ja na Sljeme, kako ja volim pješačiti, i idu tri frajera na Sljeme. I ono kad se krene iz Gračana, prođe se prije nego je žičara, tamo ima jedan prvi brijeg. I sada ja čujem, jedan se pravi važan i tumači drugome, 'evo to ti je Sljeme'. I onda dođem ja, a on 'jel' Gospodine, da je to Sljeme?' Ja se smijem, gledam, kažem, 'dečki još deset puta takvih brijegova imate dok dođete do Sljemena'. Oni vide samo taj prvi brijeg i misle to je Sljeme. Ne ne ne. Imate još puuno iza toga.. U tom smislu jedan zdrav dinamizam dopušta dakle: ja nisam postigao što trebam postići, ja se trebam još potruditi, jel? Ali zato moram vidjeti što je to. Zato je silno važno ući u sebe, i kako je rekao Ignacije, 'borba između Boga i našega ega je strašna.' Na život i smrt! I to moramo priznati. A taj ego, evo, on se manifestira na najrazličitije načine, odnosno on se skriva i pokazuje, al' se i skriva. I sad najedanput, ja se mogu sebi diviti, sve divno krasno, a ja zapravo uopće ne znam tko sam, niti vidim što u meni to nije dobro, ne? I zato ja volim duhovne vježbe, jer one u biti raskrinkaju čovjeka maksimalno i kažu mu, slušaj, gledaj, taj ego se manifestira i u tvom kontaktu s ljudima, i u tvom poslu, i u tvojoj molitvi, i u tvojim žrtvama, svugdje se to manifestira, uostalom čitajmo Mateja šesto poglavlje.. Daješ milostinju, hmm.. dal' je to milostinja za drugoga ili za sebe?! Moliš.. čekaj, da li moliš stvarno da se sretneš s Bogom, ili da te drugi vide kako moliš i da ti se dive, kako imaš dar molitve, jel? Postiš, dakle pokoru činiš, ubijaš se.. – i to može biti iz sebičnosti! I tu je Isus bio božanski jasan i radikalan, da to trebaš stalno ispitivati. Kad ja nešto radim, da li ja to zaista radim iz ljubavi, ili ja imam neku svoju računicu. Čim je računica u pitanju, to nije iz ljubavi, to nije na Božjem putu. Evo tako.“