KatoLink.net |
|
ZAŠTO KRŠĆANIN? Stara je uzrečica da se u životu ne mogu izbjeći samo smrt i porez. Dok nas pitanje novca i poreza često zaokuplja, o smrti rijetko razmišljamo. Smrt je ionako nešto što se uvijek dešava nekom drugom, a ne meni. Ljude koji se pojave u novinama na stranici s osmrtnicama u šali zovemo “maturanti” te brzo prelazimo na sport ili tv-program. Ipak, pitanje smrti ostaje. Jednog dana, prije ili kasnije, to nam pitanje uistinu postane važno. Postane nam važno tek onda kad shvatim da ću ja, baš ja, takav konkretan kakav jesam, jednog dana umrijeti. To pitanje postane važno onda kada ja–subjekt, nisam više isključen nego uključen u jedno objektivno, činjenično stanje stvari – a to je da svi umiru. Toj spoznaji, pridružuju se i druge: ja sam konačno ili kontingentno biće. Stvoren sam. Isto tako, sve na ovome svijetu i svijet sam – stvoreno je i prolazno. Ima svoj početak i kraj. Tko se tim stvarima ne čudi, nije ih shvatio. Jer jedino čuđenje ostaje kada čovjek stoji pred misterijem postojanja, na granici između konačnoga i apsolutnoga. Upravo taj misterij postojanja (koji je po meni veći od misterija smrti) dovodi čovjeka pred pitanje o smislu života: ako postojim, zašto postojim? Pitanje o smislu života od goleme je važnosti. Ono je tako važno zato što raspolažemo samo jednim životom! Milijuni ljudi, u trenutku kad smrt pokuca na vrata, pomisle: “O, kad bih mogao još jedanput krenuti otpočetka! Sve bih učinio drugačije! (Bochenski, Uvod u filozofsko mišljenje, Verbum, Split 1997, str. 87-89): Prvo rješenje, koje je u devetnaestom stoljeću bilo vrlo prošireno, sastoji se u tvrdnji da je čovjekovu potrebu za beskonačnošću moguće zadovoljiti time što se treba poistovjetiti s nečim daljim – prije svega društvom. Nema nikakvog značenja, kažu ti filozofi, da ja moram trpjeti, neuspijevati i umrijeti – čovječanstvo, svemir će i dalje postojati. To rješenje većini današnjih mislilaca nije održivo. Umjesto da riješi zagonetku, to mišljenje niječe činjenicu da čovjek teži za beskonačnošću kao pojedinac za sebe, kao individuum – a ne za nekoga ili nešto. U blijedom svjetlu vlastite smrti te se teorije pokazuju tlapnjama i pogrešnima. Drugo rješenje – koje je danas naširoko prošireno u egzistencijalista – tvrdi naprotiv da čovjek uopće nema nikakav smisao. On je greška prirode, neuspjelo stvorenje – beskorisna strast, kao što je Sartre jednom napisao. Zagonetku se ne može riješiti. Mi ćemo za svu vječnost ostati tragično pitanje. No, postoje filozofi, koji slijedeći Platona, ne žele tako zaključiti. Oni jednostavno ne vjeruju u jedan takav potpuni besmisao u svijetu. Oni smatraju da riješenje zagonetke mora postojati. U čemu bi se pak moglo sastojati to rješenje? Samo u tome da bi čovjek nekako mogao postići beskonačno. To mu je ipak u ovom životu nemoguće. Ako dakle postoji rješenje čovjekovog problema, onda on mora imati svoj smisao u onostranosti, izvan prirode, izvan svijeta. Ali kako? Besmrtnost duše je, prema mnogim filozofima nakon Platona, dokaziva. Mnogi je prihvaćaju a da ne vjeruju u neki strogi dokaz. Ali ni besmrtnost ne daje još nikakav odgovor na pitanje. Ne vidi se kako bi čovjek mogao, pa i u onostranom životu, postići beskonačno. Platon je jednom rekao da bi posljednji odgovor na to pitanje mogao dati samo jedan Bog po objavi koja bi došla iz onostranosti. No, to nije više filozofija, već religija. Filozofsko mišljenje postavlja ovdje, kao i na mnogim drugim podruèjima, pitanje – ono nas vodi do određene granice s koje čovjek šuteći gleda tamu koju više ne može osvijetliti. Činjenica je da svi – cijelo čovječanstvo – traži odgovore na ta i mnoga druga pitanja. Društvo u kojem živimo predložilo je neka rješenja kako ovaj svijet učiniti boljim. Mnogo toga nam je obećano. Ali u konačnici, niti znanost, niti politička sloboda, niti ekonomski prosperitet, niti išta od ovoga svijeta ne može odgovoriti na pitanja o patnji, o smrti, o početku i o kraju. I zato su danas mnogi ispunjeni dosadom, prazninom i tjeskobom. Jedan od najvećih filozofa 20 stoljeća, Ludwig Wittgenstein, zapisao je: Ključni korak prema odgovoru na pitanje o smislu života dao je na jednom mjestu Tolstoj: “Počeo sam uviđati kako se nemam pravo oslanjati na svoje individualno razmišljanje, a zanemarivati one odgovore što ih daje vjera, jer su to jedini odgovori na to pitanje.” To je ključni korak: čovjekova misao može samo postaviti pitanje o smislu života, ali odgovor ne može dati. Netko nam treba reći što je smisao života, a taj netko može biti samo onaj koji nas je stvorio. Bog nam u Bibliji odgovara na pitanje o smislu života. To je razlog zbog kojeg je Biblija tako nevjerojatno važna. (Wilhelm Busch, Isus naša sudbina, str. 24 i sl.) Smisao je života: naći Boga, Njega susresti. U tome je sva sreća čovjekova. Ali, smisao i najdublja sreća života nije u tome da Boga samo razumski spoznamo (Rim 1,21), nego i da ga “dotaknemo”, odn. da dopustimo da On nas dotakne, da se s Njim susretnemo kao osoba s osobom. Otkriće smisla života doživljava se kao iskustvo obraćenja. Obratiti se u prvom redu znači otkriti da Bog postoji i da je važan za moj život. Svrha je našeg postojanja da budemo njegova ljubljena djeca koja s Njim razgovaraju i koja ga ljube. Mi trebamo biti ljubljena Božja djeca, ali po naravi to nismo. Srećom, Bog mi kroz Bibliju kaže: “a svima koji ga primiše (Isusa) dade vlast da postanu djeca Božja.” (Iv 1,12) Ne treba neka velika filozofija za odgovor na pitanje o smislu života. Kada primimo Isusa, u našem životu nastaje veliki obrat: On nam daje da imamo udjela u njegovoj smrti i na taj način umre naš stari grešni čovjek. Tako se nanovo rađamo u potpuno novi život kao djeca živoga Boga. On tada daje svoga Duha koji mijenja naše težnje i način razmišljanja. (Slavko Pavin, Sloboda za ljubav, SKAC, Zagreb 2002, str. 40-41): (Ignacije Lojolski, DV, točka 23): Za kraj, jedno svjedočanstvo (Wilhelm Busch – Isus naša sudbina): Marko, studeni 2003. |