KatoLink.net |
|
TOLSTOJEVO ISKUSTVO (William James, Raznolikosti religioznog iskustva, Naprijed, Zagreb 1990, str. 102-105 & 124-126) Tolstoj pripovijeda kako je negdje oko svoje pedesete počeo doživljavati trenutke zbunjenosti, kao da ne zna “kako živjeti” i “što raditi”. Život je prije bio očaravajući, a sad je jednolično trijezan, više nego trijezan – mrtav. Ono čije je značenje oduvijek bilo samo od sebe očito, sada je bez značenja. Pitanja “zašto?” i “što zatim?” počela su ga opsjedati sve češće i češće. Isprva mu se činilo kako se na takva pitanja mora odgovoriti, te da bi on lako našao odgovore samo kad bi sebi uzeo dovoljno vremena. Ali kako su pitanja postajala sve upornija, opazio je da su ona kao one početne nelagode na koje se bolesnik ne osvrće dok se ne pretvore u neprekinutu patnju, da bi tada shvatio kako je ono što je on smatrao prolaznim poremećajem, za njega bila najvažnija stvar na svijetu. “Osjećao sam”, kaže Tolstoj, “kako je u meni puklo nešto na što se moj život uvijek oslanjao, kako mi nije ostalo ništa na što bih se uhvatio i kako je u moralnom pogledu moj život prestao. Nepobjediva me sila gonila da prekinem svoje postojanje, na ovaj ili onaj način. Ne bi se baš moglo reći da sam se želio ubiti, jer me sila koja me odvraćala od života bila obuhvatnija, snažnija, općenitija od svake puke želje. Bijaše to sila poput moje stare težnje za životom, samo što me gonila u suprotnom smjeru. Bila je to težnja čitavog mog bića da pobjegnem od života.” “Nisam znao što želim. Bojao sam se života; nešto me vuklo da ga napustim, a unatoč tome još sam uvijek od njega nešto očekivao. Sve se to događalo u vrijeme kada sam, što se tiče vanjskih okolnosti, trebao biti savršeno sretan. Imao sam dobru ženu koja me ljubila i koju sam ja ljubio, dobru djecu i veliko imanje koje se povečavalo bez moje muke. Rođaci i znanci poštovali su me više nego ikad. Uza sve to ne bijah niti lud niti bolestan. Naprotiv, bio sam tjelesno i duševno tako snažan kako sam to rijetko susretao u ljudi mojih godina.” “A ipak ničem što sam radio u bilo kojem dijelu svog života nisam mogao pridati neko razumno značenje. Bio sam iznenađen što to nisam uvidio od samog početka. Čovjek može živjeti samo dok je omamljen, opijen životom, ali kad se otrijezni, ne može a da ne vidi kako je sve to glupa prevara. Najveća je istina da u životu nema čak ničeg zabavnog, ni luckastog; on je prosto-naprosto glup i okrutan.” “No mora biti nešto, govorim često sam sebi, što sam propustio opaziti ili shvatiti. Nije moguće da je ovo stanje očaja čovječanstvu prirodno. Tražio sam, ne nemarno već marljivo i uporno, danima i noćima. Tražio sam kao čovjek koji je izgubljen i traži spas – i nisam našao ništa. Bijah, štoviše, uvjeren da svi oni koji su prije mene tražili odgovoru u znanostima također nisu našli ništa. I ne samo to, nego i da su spoznali da je upravo ono što me dovodilo do očajanja – besmislena beznačajnost života – jedino neosporno znanje koje je čovjeku dostupno.” “Cijele te godine dok sam se gotovo neprestano pitao kako da sve to završim, metkom ili užetom, cijelo to vrijeme, usporedno sa svim tim zamislima i zapažanjima, srce mi je venulo zbog jednog drugog osjećaja. Ne mogu ga nazvati nikako drukčije nego žeđi za Bogom. Ta čežnja za Bogom nije imala nikakve veze sa mojim razmišljanjima – ona im zapravo bijaše izravno suprotna – ali je dolazila iz srca. Bijaše to kao nekakav osjećaj straha koji je djelovao tako da sam se osjećao kao siroče i osamljen usred svega toga što mi se činilo tako stranim. A taj osjećaj straha bio je ublažen nadam da će mi netko pomoći.” Kako bilo da bilo, Tolstoj je, čini se, postavljajući sebi bezbroj pitanja, dolazio da spoznaje za spoznajom. Najprije je zapazio kako u svom uvjerenju da je život besmislen uzima u obzir samo ovaj konačni život. Tolstoj: “Sve otkad postoji čovječanstvo, gdje god je bio život, bila je i vjera koja omogućuje življenje. Vjera je smisao života, smisao zbog kojeg čovjek samog sebe ne uništava nego nastavlja živjeti. Kad čovjek ne bi vjerovao da mora za nešto živjeti, on uopće ne bi živio. Pojam beskonačnog Boga, božanstvenosti duše, jedinstva čovjekovih djela s Bogom – pojmovi su usavršeni u beskrajnim tajnim dubinama ljudske misli. To su pojmovi bez kojih ne bi bilo života, bez kojih ja sam”, kaže Tolstoj, ”ne bih postojao. Počeo sam uviđati kako se nemam pravo oslanjati na svoje individualno razmišljanje, a zanemarivati one odgovore što ih daje vjera, jer su to jedini odgovori na to pitanje.” Malo – pomalo Tolstoj je došao do čvrstog uvjerenja – kaže da su mu za to trebale dvije godine – da njegov problem nije život općenito, ni običan život običnih ljudi, nego život gornjih, intelektualnih, umjetničkih krugova, život što ga je on osobno uvijek vodio… Živio je pogrešno i mora se mijenjati. Raditi za animalne potrebe, odreći se laži i taštine, olakšati opće nevolje, biti jednostavan, vjerovati u Boga – u tome je opet ležala sreća. “Nakon toga stvari u meni i oko mene rasvijetlile su se bolje nego ikad, a svjetlo se nikad nije posve utrnulo. Bio sam spašen od samoubojstva. Kad i kako se desila ta promjena, ne mogu točno reći. A ono što bijaše neobično, bilo je to da ta životna energija koja se vratila nije bila ništa novo. Bila je to moja stara mladenačka snaga vjere, uvjerenje da je jedina svrha mog života da postanem bolji. Napustih život konvencionalnog svijeta, nakon što prepoznadoh da to i nije život nego parodija života, čije nas suvišnosti sprečavaju da to shvatimo.” Tolstoj je nakon toga prigrlio život seljaka, pa se otada osjećao dobro i sretno. |